U sve intenzivnijem, dinamičnijem i rastućem komunikacijsko-medijskom sektoru, iznimno je izazovno nametnuti teme kao dio medijskog izvještavanja, posebice kada je riječ o umjetničkoj niši koja je najčešće lišena skandaloznih i senzacionalističkih sadržaja kakav se dominantno prezentira u medijima s ciljem jačanja konzumacije medijskog sadržaja, a time i pridobivanje potencijalnih oglašivača. U takvom kontekstu, uzimajući u obzir novinarski okvir i način suvremenog medijskog izraza, ali i nova komunikacijska pravila koja su nametnule društvene mreže, odnosno novi mediji, stvara se izazov predstavljanja umjetničkih sadržaja postojećoj i novoj publici, osobito onih vezanih uz tradicijsku kulturu. I to ne samo u vidu nametanja tema u medijskom prostoru i prostoru društvenih mreža, već i pitanje njihovog oblikovanja koje bi trebale biti intrigantne postojećoj publici, ali potencijalno razvijati i neku novu. Upravo zato, alati i tehnike odnosa s javnošću od iznimnog su značaja za tradicijske izvedbene umjetnosti kojima se bavi ova knjiga. Iako je izvedbeni izraz u umjetnosti sam po sebi komunikacijski kod u interpersonalnom procesu između umjetnika i gledatelja, a kojeg publika apsorbira i tumači te konačno stvara mišljenje o djelu, strateški komunikacijski procesi nadilaze osobnu relaciju između umjetničkog konzumenta i djela, te su usmjereni na kreiranje javne slike o umjetniku, njegovu stvaralaštvu i/ili umjetničkoj organizaciji kojoj pripada i to kroz interakciju s konvencionalnim i novim medijima. I ne samo to, precizno osmišljeni i planirani odnosi s javnošću jedan su od najvažnijih načina kako kreirati i razvijati novu publiku. Potencijalne gledatelje neupitno treba pridobiti i dovesti u kazališne i koncertne dvorane te ih usmjeriti na umjetničke sadržaje s ciljem aktivacije njihovog interesa prema tradicijskim, izvedbenim umjetnostima. Razvoj publike nužno je adresirati prema ciljnim skupinama poput generacije Z ili milenijalaca kojima je nužno i žurno potrebno predstaviti benefite konzumiranja tradicijske umjetnosti i to ne samo kroz školski i predškolski, obrazovno-odgojni sustav, već izravno i neposredno, kroz umjetničke organizacije koje generiraju i stvaraju tradicijska izvedbena djela.